Danas svi mi, normalni i zdravi ljudi, slavimo Dan ljudskih prava. Pre, tačno, 63. godine, potpisana je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima. Potpisana je u nadi da se nikada više ponoviti neće sve one strahote i svireposti, počinjene u II Sv. ratu.
Nakon nje je svet počeo da usvaja i usvaja različite konvencije, paktove, protokole, koji se tiču ljudskih prava. Nakon nje, svet se probudio. Drugi Svetski rat se nije ponovio, ali permanentni rat traje svih ovih godina. Nije svima i svuda zagarantovano sve što piše u Deklaraciji. Nedoslednosti postoje, i dan danas. Svet je polarizovan, isuviše, i u skladu sa tim deli ljude, njihove slobode i njihova prava. Zapad se folira da je isuviše pravičan, slobodan i fer. Istok se poziva na nepostojeće i pravda surovu realnost nebulozama. Evropa, kao deo Zapada, pliva u svojim kontradiktornostima. Osporava ono što je izmislila, bori se protiv same sebe i ne zna gde bije.
Međutim, bolje nam je n' o pre 50, 60 godina. Ali, ne možemo se pohvaliti vrhunskim dostignućima. Interesi moćnika su na prvom mestu, a prava i slobode nas mučenika, na poslednjem. Univerzalnost ljudskih prava nije postignuta. Univerzalnost postoji samo u onom smislu u kojem spaja nemoćne, širom sveta, i njihovu težnju da uživaju sve ono što im je rođenjem zagarantovano. Ljudi umiru, svakodnevno. Od gladi, prvenstveno. I kao gladni, nemaju prava. Nemaju, pre svega, pravo na život. Jer, ko može danas da živi i preživi, a da nema sredstva da se prehrani?! Pa, gde su ta prava?! Ko ih je oteo od nas i kad namerava da nam ih vrati?! Kupuju li se prava? Ili su, pak, ona besplatna?! Rekla bih da su predviđena, upravo te ' 48- e, da budu besplatna i neotuđiva.
Nejasno mi je mnogo toga. Ali, optimista sam. Od onih sam koji veruju da mogu da promene svet. Možda ne za života, ali nakon života, sigurno. Ne osećam se kao Don Kihot. Niti kao Sizif. Menjaću svoju sredinu. Menjaću ljude oko sebe. Ući ću ih da se bore za ljudska prava. Da se bore za prava svih nas.
Ljudska prava su kao vazduh. Kada nam ponestane tog vazduha, mi se gušimo i borimo se kako bismo ga povratili i kako bismo nastavili da dišemo. Stoga, ne želim da čekam da nestane mog vazduha. Želim da reagujem i urgiram na svačiji nedostatak i na svačije obespravljenje. Borite se i verujte u dostignuća vaše borbe!
M. M.
Nakon nje je svet počeo da usvaja i usvaja različite konvencije, paktove, protokole, koji se tiču ljudskih prava. Nakon nje, svet se probudio. Drugi Svetski rat se nije ponovio, ali permanentni rat traje svih ovih godina. Nije svima i svuda zagarantovano sve što piše u Deklaraciji. Nedoslednosti postoje, i dan danas. Svet je polarizovan, isuviše, i u skladu sa tim deli ljude, njihove slobode i njihova prava. Zapad se folira da je isuviše pravičan, slobodan i fer. Istok se poziva na nepostojeće i pravda surovu realnost nebulozama. Evropa, kao deo Zapada, pliva u svojim kontradiktornostima. Osporava ono što je izmislila, bori se protiv same sebe i ne zna gde bije.
Međutim, bolje nam je n' o pre 50, 60 godina. Ali, ne možemo se pohvaliti vrhunskim dostignućima. Interesi moćnika su na prvom mestu, a prava i slobode nas mučenika, na poslednjem. Univerzalnost ljudskih prava nije postignuta. Univerzalnost postoji samo u onom smislu u kojem spaja nemoćne, širom sveta, i njihovu težnju da uživaju sve ono što im je rođenjem zagarantovano. Ljudi umiru, svakodnevno. Od gladi, prvenstveno. I kao gladni, nemaju prava. Nemaju, pre svega, pravo na život. Jer, ko može danas da živi i preživi, a da nema sredstva da se prehrani?! Pa, gde su ta prava?! Ko ih je oteo od nas i kad namerava da nam ih vrati?! Kupuju li se prava? Ili su, pak, ona besplatna?! Rekla bih da su predviđena, upravo te ' 48- e, da budu besplatna i neotuđiva.
Nejasno mi je mnogo toga. Ali, optimista sam. Od onih sam koji veruju da mogu da promene svet. Možda ne za života, ali nakon života, sigurno. Ne osećam se kao Don Kihot. Niti kao Sizif. Menjaću svoju sredinu. Menjaću ljude oko sebe. Ući ću ih da se bore za ljudska prava. Da se bore za prava svih nas.
Ljudska prava su kao vazduh. Kada nam ponestane tog vazduha, mi se gušimo i borimo se kako bismo ga povratili i kako bismo nastavili da dišemo. Stoga, ne želim da čekam da nestane mog vazduha. Želim da reagujem i urgiram na svačiji nedostatak i na svačije obespravljenje. Borite se i verujte u dostignuća vaše borbe!
M. M.
Нема коментара:
Постави коментар